Naslovno pitanje, koje se preuzima od filozofa Bogdana Ghia1, pogađa, gotovo djetinje neuvijeno, izravno u bolno mjesto današnje arhitekture – to je pitanje održivosti (jer to je doista etičnost) daljnjeg širenja izgrađenog okoliša. Dakle, je li moguće, u uvjetima očitog nepostojanja zajedničkog duhovnog okvira i / ili učinkovitog društvenog nadsustava, širiti dalje područje koje je podređeno i određeno isključivo ljudskim potrebama i interesima? Pitanje se može činiti pretjeranim jer se u ovome broju Orisa očito radi o hvalevrijednoj suprotnoj praksi, o arhitektonskim djelima koja reinterpretiraju postojeće uvjete, to jest koja nastaju unutar područja koje je već osvojeno civilizacijom, ali to pitanje uistinu je nužno postaviti.